U pravoslavlju molitva ima jedinstven značaj jer služi kao osnovno sredstvo povezivanja vjernika sa Bogom. Molitva djeluje kao put ka duhovnom rastu, njegujući ličnu vezu sa Božanskim i traženje Njegove božanske naklonosti.

U pravoslavnoj tradiciji, protojerej stavrofor Dušan Kolundžić rasvetljava značaj molitve i daje uputstva o pravilnom načinu bavljenja ovom praksom. On naglašava važnost integracije nečijeg duhovnog i zemaljskog postojanja kako bi se postigao nivo molitve koji postaje prirodan kao disanje.

Duhovni život sljedbenika pravoslavne crkve uvelike je obogaćen praktikovanjem pravoslavnih molitava, koje imaju ogroman značaj. Ove molitve imaju dubok teološki i mistični prizvuk, služeći kao sredstvo da vjernici prenesu svoju vjeru, pokajanje, zahvalnost i molbe Bogu.

Mnogi vjernici se nalaze u nedoumici kada je riječ o činu molitve, posebno kada se suoče sa specifičnim životnim okolnostima. Međutim, danas protojerej-stavrofor Dušan Kolundžić daje rešenje za ovu nedoumicu.

Jednom mu se obratio jedan Hristov sledbenik sa jednostavnim, ali dubokim zahtevom: „Gospode, vodi nas u veštinu opštenja s Bogom kroz molitvu“. Ova skromna molba rodila je moćnu struju pobožnosti, poznatu kao Očenaš ili Oče naš, koja je odjeknula kroz vijekove kao svjedočanstvo nepokolebljive vjere Kristovih učenika. Identitet ovog učenika ostaje misterija, ali u svojoj potrazi za božanskim vodstvom, on utjelovljuje kolektivnu čežnju čovječanstva. On stoji kao predstavnik svih nas, izgovarajući u naše ime bezvremensku molbu: „Gospode, nauči nas da se povezujemo s Bogom kroz molitvu!

Molitva, bilo izgovorena ili neizgovorena, izražena u drevnim psalmima ili ličnim razmišljanjima, bilo glasno ili šapatom, služi kao direktna veza s Bogom. Sam Hristos je to naglasio kada je razgovarao sa Samarijankom, otkrivajući da će ga potražiti i dobiti životvornu vodu, ako shvati božanski dar i prepozna onoga koji je tražio piće. Tim riječima, Krist nam je dao sredstva da shvatimo pravu suštinu molitve.

Priča o Svetom Savi i nepismeniku je prilično poznata. U ovoj priči, Sveti Sava je naišao na čoveka koji nije umeo da čita i piše, ali je želeo da se moli Bogu. Čovjek je viđen kako skače preko jarka, izgovarajući riječi “Ovo tebi” s jedne strane i “Ovo meni” s druge strane. Zbunjen ovakvim neobičnim ponašanjem, Sveti Sava se raspitivao o čovekovim postupcima. Čovek je odgovorio: “Molim se Bogu!” Osetivši čovekovu borbu, Sveti Sava je ljubazno ponudio da ga nauči jednostavnijem načinu molitve. On je nastavio da podučava čoveka molitvi Gospodnjoj, počevši rečima “Oče naš”. Zahvalan na uputstvu, čovek je izrazio svoju zahvalnost kada se Sveti Sava ukrcao na brod i otišao. Međutim, na opšte iznenađenje, muškarac je počeo trčati po vodi, očajnički dozivajući sveštenika koji je odlazio, priznajući da je zaboravio molitvu i da ne zna šta da radi. Kao odgovor, Sveti Sava ga je razuverio rekavši da kada je njegova vera toliko jaka da može da hoda po vodi kao po čvrstom tlu, treba da nastavi da se moli kao i ranije. Ova priča služi i kao zabavna priča i kao vrijedna pouka. Bilo da čitamo svoju molitvu iz opsežnog molitvenika ili je izražavamo svojim jezikom, Bog će je primiti blagonaklono. Ključ je da svoju molitvu ulijemo nepokolebljivom vjerom u Božje milosrđe i da imamo jasno razumijevanje naših zahtjeva. Važno je zapamtiti da je naš Nebeski Otac svjestan naših potreba i prije nego što ih izrazimo (Matej 6:8), ali želi da mu se približimo i tražimo njegovu pomoć u svim aspektima našeg života.

Možemo imati povjerenja da će Bog odgovoriti na naše molitve, donoseći blagoslove ne samo nama već i onima oko nas. U Mateju 7, 7, Bog nas uvjerava da ako tražimo, dobićemo; ako tražimo, naći ćemo; i ako pokucamo, vrata će nam se otvoriti.

Kao odgovor na brigu vernika o balansiranju svakodnevnog života sa duhovnim životom, otac Dušan je pružio prosvetljujući odgovor. Vjernik je izrazio zabrinutost što zbog bavljenja sportom ne mogu da se bave molitvom i postom.

Evidentno je da se aktivno bavite sportom, jer svakodnevno spominjete treninge. U sportu, bilo da se radi o individualnom ili timskom poduhvatu, potreban je visok nivo koncentracije za postizanje ličnih ili kolektivnih ciljeva. Imajući to na umu, pitam se kako se borite da se koncentrišete na molitvu i post, i zašto post predstavlja izazove ili čak onemogućava trening. Pravi sportista takođe mora biti pobožni vjernik, jer razumiju važnost discipline, ulažući mentalni i fizički napor kako bi postigli svoje ciljeve, i uzdržavanje od prekomjernog jedenja, alkohola, duhana i droga. Njihov život karakteriše urednost. Slično, Bog i Crkva očekuju od svojih sljedbenika da se disciplinovano pridržavaju zapovijedi, ulažući fizičku i duhovnu snagu da održe zajednički odnos s Bogom i svojim suvjernicima. Zamislite fudbalera koji marljivo trenira, ali stalno ostaje po strani tokom utakmica. Kao što fudbaler na klupi ne može postići cilj da bude dobar fudbaler, vjernik koji se redovno moli, kaje se za svoje greške i poštuje određene vjerske običaje, a zanemaruje post i pričest, ne može biti istinski pobožan pojedinac. Važno je, dragi brate, prepoznati značaj povezivanja posta i molitve, jer su one bitne komponente koje uzdižu nečiji kreposni život i približavaju ga Bogu. U stvari, čak je i sam Hristos objavio da molitva i post imaju moć da savladaju sva iskušenja i oteraju zle duhove (Matej 17, 21).

Molitva se može kategorizirati u četiri različita nivoa ili stupnja.

Početni nivo molitve uključuje fizičke radnje kao što su stajanje i čitanje.

Pažljiva molitva, poznata i kao drugi nivo, uključuje vezu riječi sa umom.

U trećoj fazi, molitva odjekuje ne samo u umu, već iu dubini srca. Kada molitva uključuje konkretan zahtjev, ona izaziva duboku čežnju u srcu za željenim ishodom.

Potpuna predanost i unutrašnji mir karakteriziraju četvrtu fazu, gdje se stoji pred Gospodom u tihoj molitvi, bez riječi.

Održavanje unutrašnjeg mira je od najveće važnosti. Srce treba da bude utočište mira i spokoja. Kada osjetimo odgovarajuće raspoloženje, tišinu možemo prekinuti izgovaranjem Isusove molitve. U početku se recitovalo ovako: “Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji i Reč Božija, pomiluj me radi Majke Božije!” Kako je vrijeme prolazilo, monasi su sažimali molitvu, a danas se čita kao: “Isuse, Sine Božiji, pomiluj me!” Molitvu treba izgovoriti sa iskrenim emocijama, ali ako to nismo u mogućnosti, potrudimo se da svoja srca predamo Gospodu. Kako napredujemo u negovanju unutrašnjeg mira i fokusiranju naših misli na srce, Bog će nam na kraju podariti dar neprestane iskrene molitve u skladu s našom čežnjom. Molitva će teći u nama bez napora i neupadljivo, slično ritmu našeg daha.

Oglasi - Advertisement