Beskućništvo Gorana Raspora seže od samog rođenja. U dobi od tri mjeseca majka ga je napustila ispred trgovine, stavila ga u vrećicu za kruh i više se nije osvrtala. Goran je ispričao svoje traumatično iskustvo, gdje su ga nakon štruce kruha smjestili u platnenu vreću. Prodavačica je obavijestila i policiju i socijalnu službu. Oni su intervenirali i odveli ga u jaslice Potok gdje je ostao do svoje treće godine. Potom je bio smješten u Dom za nezbrinutu djecu Lovran od treće do 14. godine života. Nakon toga je prebačen u Odgojni centar, gdje je ostao do svoje 18. godine. Nažalost, s 18 godina i samo pet dana ponovno se našao na ulici.

 

 

Kad je napunio 32 godine, pokušao je stupiti u kontakt s ocem i majkom.

 

Nakon što sam pronašao majčino puno ime u imeniku, nazvao sam je. Njezina prva reakcija kad je čula moj glas bila je kratka: “Što želiš od mene?” Unatoč tome što nisam imao neposredne zahtjeve, želio sam saznati više o njoj i sebi. Odmah je odbila, rekavši da ne želi imati posla sa mnom. Tada sam se raspitivao o ocu, na što mi je odgovorila da je na Rabu. Nakon što sam dobio ime očevog partnera, dodao sam ga u imenik. Budući da moja majka nije pokazala interes da se poveže sa mnom, nazvao sam oca i umjesto njega dogovorio sastanak s njim.

 

Žao mi je, ali potrebno mi je više informacija ili konteksta o Goranu Rasporu kako bih ponovno stvorio tekst. Molim da mi dostavite izvorni tekst i sve dodatne upute. Nakon što je locirao svog oca na otoku Rabu, Goran je imao priliku razgovarati s njim. Supruga Goranova oca pozvala ga je da im se pridruži na Rabu i pomogne ih zbrinuti nakon što su doživjeli veliki gubitak. Njihovo dijete poginulo je u nesreći motocikla. Goran, koji je tada imao samo 32 godine, konačno je shvatio što znači imati roditelja. Prije ovog iskustva nije imao nikakvo znanje niti razumijevanje o tome, priznao je.

 

Cijelo desetljeće živio je s očevim kućanstvom sve dok se očeva bolest nije pokazala kobnom. Nakon očeve smrti, Goranova maćeha donijela je odluku da ga pozove da napusti kućanstvo.

 

 

Goran se prisjetio događaja koji su je doveli do njenog nesretnog beskućništva. Pitala je ženu svog supružnika treba li napustiti prostor, na što je ona odgovorila da ne mora jer joj je kao sin. Međutim, nakon godinu dana Gorana se našla zaključana u kući koju je zvala domom. Vratila se s duge smjene u pekarnici, stavila je ključ u bravu, a ipak se nije dala pomaknuti. Kad je pokucala na vrata, supruga ju je obavijestila da više ne živi tu. Goran se požalio da je njihov susret bila odluka vrijedna žaljenja, ali ona koju nije mogla poništiti.

 

Goran je 2020. godine za HRT ispričao kako je nakon očeve smrti pokrenuo ostavinski postupak i potražio pomoć udruge Oaza koja pomaže beskućnicima. Udruga ga je preuzela i još je u tijeku nagodba. Goran je također spomenuo da je od grada uspio osigurati smještaj koji mu je bio potreban.

Nakon toga je pojasnio kako ima razumijevanja što su ga roditelji napustili zbog mladosti i nedostatka želje za djetetom te da im ne zamjera zbog njihove odluke.

 

 

Grad Rijeka provodi program koji pruža cjelovitu ponudu usluga za beskućnike. Ove usluge uključuju pristup stambenim prostorijama, kupaonicama i čistoj odjeći. Pravila programa su jasna i lako ih je slijediti. Ipak, većinu riječkih beskućnika čine osobe starije životne dobi, u rasponu od 50 do 70 godina. Za ovu demografsku skupinu proces čekanja na obradu papirologije, poput mirovinske ili imovinske dokumentacije, može biti posebno izazovan. Čekanje je često dugotrajno i mukotrpno. Nažalost, rizik od beskućništva je visok čak i za one koji su zaposleni, jer nedostatak samo dvije mjesečne plaće može rezultirati financijskom nestabilnošću. Osim toga, oni koji imaju uzdržavane članove često doživljavaju dodatne financijske pritiske koji mogu povećati njihov rizik od beskućništva.

 

U određenim okolnostima, pojedinci se suočavaju s teškom odlukom između spavanja na ulici ili pridržavanja propisa koje nameće grad u dodijeljenim mjestima. Neki ljudi su svjesni ove dileme, dok drugi nisu. Beskućnici traže empatiju od društva jer se svatko može naći u ovoj nevolji, osobito u današnjem svijetu u kojem su gubici radnih mjesta neobuzdani. Suosjećajni ljudi pružaju pomoć tim pojedincima osiguravajući hranu, odjeću i ohrabrujuće riječi, što im daje nadu. Život je stalna borba, iako je to jedini život koji neki poznaju. Izazovno je, bolno i puno prepreka, ali se ipak njeguje. Iako bi bilo idealno imati obitelj i dom, roditelje ne možete birati. Goran je zaključio da nije do njega, nego do njegovih roditelja.

Oglasi - Advertisement