U današnje vrijeme, svjedoci smo brojnih slučajeva gdje mnoge obitelji jedva sastavljaju kraj s krajem. Ali, ona o kojoj danas raspravljamo potječe iz Srbije i zaista je na društvenim marginama u svakom pogledu. Porodica Čuturilov, koja živi u selu Mošorin, naziva tijesnu špilju svojim jedinim domom. Iako su smješteni blizu dinamičnih gradova Beograda i Novog Sada, suočavaju se s nezamislivim životnim uvjetima, zanemareni i zaboravljeni od strane društva.

 

 

Kada zakoračimo u njihov “dom”, osjećamo se kao da smo se vratili unatrag kroz brojna povijesna razdoblja. Postavlja se neizbježno pitanje – kako je moguće da u 21. stoljeću u Srbiji ljudi žive na ovaj način? Neosporni dokaz da još uvijek žive u svom “vremenu” su protegnuti kablovi i zastarjela televizija, jedini “prozor” kroz koji Svetozar, Marica, Zlatica (17), Mira (15) i Miloš (6) mogu baciti pogled na vanjski svijet. Njihova jedina imovina sastoji se od špilje i preuređenog automobila koji sada služi kao improvizirani ormar. “Od djetinjstva živim u Lagumu. Nikada se nisam bojao za sebe, čak ni tijekom bombardiranja, nisam bježao. Ali sada se bojim za djecu, jer su pukotine još uvijek brojne. Ako se zemlja uruši, ne daj Bože, dijete bi moglo stradati. Ispred nas je automobil, naš prostor za skladištenje krumpira i ostalih potrepština, koji nam služi kao smočnica i garderoba. Tu držimo svoje stvari jer nemamo kamo”, počeo je svoju priču dobrodušni Svetozar domaćin. Nisu samo suočeni s izazovima i čudima života “pod zemljom”, već se bore i s teškim zdravstvenim problemima. Najstarija kći Zlatica nosi najveći teret tih poteškoća, suočavajući se s epilepsijom, čestim napadima i govornim manama, što znači da nikada ne smije biti ostavljena sama. “Nedostaje nam prava kupaonica, pa se snalazimo s umivaonikom za kupanje. To je siromašna egzistencija. Čak ni pristup polju nemamo, pa moramo pješačiti preko brda. Nije idealno, ali to je sve što imamo. Kad nema ničega, nema ničega”, rekao je Svetozar s osmijehom, pokazujući da unatoč okolnostima ostaje otporan i odlučan u prihvaćanju života.

 

 

Čuturilovi se oslanjaju na socijalnu pomoć i dječji doplatak kao svoj glavni izvor prihoda. Svetozar povremeno obavlja fizičke poslove, no često se osjeća iskorištenim i suočava s problemima plaćanja. Ovaj oblik iskorištavanja širi se na sve siromašne članove njihove zajednice. Njihov primarni cilj je osigurati da uvijek imaju dovoljno hrane na stolu. Čak i kada Svetozar ne jede, brine se da njegova djeca budu nahranjena. Ako nedostaje novca za osnovne potrepštine, on se obraća susjedu za skromni zajam od tisuću ili dvije dinara kako bi osigurao preživljavanje svoje djece. Ponekad im čak kupuje poslastice poput čokolade, a djeca su uvijek zadovoljna s njim.Iako ponekad svi zajedno spavaju u špilji, to predstavlja rizik za djecu koja nemaju pravo mjesto za spavanje. Stoga traže utočište u obližnjoj bakinoj kući koja, iako zvuči zastrašujuće, zapravo može biti u lošijem stanju od njihovog skromnog prebivališta. Trska pada, jedan zid se srušio, a strop podržavaju puke drvene palice. “Na ovom improviziranom krevetu pored šporeta spavamo ja i djeca. U jednom krevetu je moj sin Miloš, koji je upravo operisan, dok u druga dva dijele kćerka Savka, unuci Mira i Miloš, te druga kćerka Mira i unuka Zlatica. Sedmero nas je stiješnjeno u ovom prostoru, ali ne mogu učiniti ništa drugo. Ne mogu ih odbiti, radije bih bez njih. Raduje me boravak s unucima, iako me boli gledati kako se bore. Ali kakav izbor imam, dijete moje? U svojoj 86. godini života, baka Jovanka izjavila je da je glad redovita pojava u njihovim životima: ‘Ponekad legnemo u krevet bez hrane. Ovo je naš način života’, rekla je.

 

 

Oglasi - Advertisement