Pevač Aco Pejović je tokom svog gostovanja u emisiji “Preživeli” na K1 govorio o zdravstvenim borbama svoje supruge Biljane u prošlosti. U ovoj emisiji sa Milanom Kalinićem je otvorio dušu i ispričao najdublje tajne. Uprkos izazovima, Aco i Biljana dugi niz godina održavaju skladan brak i ponosni su roditelji tri ćerke. Međutim, njihov put nije uvek bio savršen, jer je Biljana pre nekoliko godina prošla kroz period intenzivne patnje. Aco se prisjetio njihovih ranih dana, prisjećajući se kako je radio u kafani dok je Biljana poticala iz prestižne profesorske porodice. Jedne večeri, kada su se prvi put sreli, Biljana je zaigrano zadirkivala Acu kako ga je pozdravio prijatelj iz Podgorice, što je ostavilo trajan utisak. Aco je tada imao samo 20 godina. Kako je njihova veza napredovala, na kraju su se ponovo ukrstili u drugom baru u vlasništvu Aca.

Tada je Biljana izrazila želju da Aco zaprosi, ali uz uslov da joj se dozvoli da završi fakultet. U televizijskom programu “Survivors” Aco je ispričao priču o svom 27 godina dugom braku, ističući važnost kontinuiranog upoznavanja partnera. Značajan događaj dogodio se prije osam godina kada je supruzi Ace Pejovića tokom predavanja na Fakultetu iznenada pozlilo, što je dovelo do životne opasnosti. Aco je emotivno ispričao mučno iskustvo umalo da je izgubio suprugu. Biljana, žena dobrog zdravlja, nije znala za aneurizme koje su se u njoj stvorile. Ove kongenitalne strukture nalik balonima razvile su se na njenim krvnim sudovima, uključujući dvije na očnim aortama. Iako je tri dana imala povremene glavobolje, ništa se nije činilo neuobičajenim. Međutim, tokom predavanja u amfiteatru iznenada se srušila, zbog čega je hitan transport u Urgentni centar. Uspomena na taj trenutak, sa Biljanom koja je ležala na stolu, zauvek će mi ostati. Bila je to uznemirujuća scena, svjedoci stalnog pristizanja crnih vreća sa beživotnim tijelima svakih pola sata, dok se nestrpljivo čekalo da doktor prenese vijest. Nakon što sam shvatio težinu svoje situacije, obratio sam se brojnim prijateljima ljekarima koji su mi odmah pritekli u pomoć.
Pejović je izrazio zahvalnost na hitnom odgovoru, navodeći da je mlada ljekarka, uprkos očiglednom neiskustvu, prepoznala hitnost njegovog stanja i brzo ga primila na liječenje. Ne znajući u to vrijeme aneurizme, Pejovićeva je priznala da bi ishod mogao biti fatalan, da nije ništa poduzela. Kasnije je saznao da samo jedna od 1.000 osoba preživi kada pukne aneurizma. Srećom, stigao je njegov prijatelj i doktor Zoran i omogućio njegovo prebacivanje na odeljenje neurohirurgije, gde ga je dr Tasić stručno opsluživao. Pejović je izrazio duboku zahvalnost za dr. Tasića, uporedivši njihovu vezu sa braćom. Ovaj prelomni događaj dogodio se u ponoć, a Pejović se slikovito priseća da je njegov dom bio ispunjen čitavom srpskom estradom. Bilo je to u tom trenutku spoznaje kada sam zaista shvatio dubinu prijateljstva i ljubavi koju moje kolege posjeduju. Ceca, Brena, Boba, Zorica, Kemiš, Bekuta, Mrka, Žika Jakšić, Raka Marić, Lukas, Tropiko – nastavlja se spisak.
Nije bilo nijedne osobe sa estrade koja nije došla sa mnom u Urgentno kada su mi bili najpotrebniji. U bolnici se okupilo preko 150 ljudi, od kojih je 70 posto iz industrije zabave. Živo se sjećam trenutka kada su je trebali odvesti na operaciju, i zvala sam svoju djecu da je vide, bojeći se da bi to mogao biti njihov posljednji susret. Operacija je trajala iscrpljujućih šest i po sati, a na Hitnoj smo ostali do 7 ujutro. Pejović je podelio poslednju bitku za Biljanin život, obećavši da će svu svoju energiju posvetiti očuvanju zdravlja i dugovečnosti majke njihove tri ćerke. Svjedočenje kako leži u bolnici, sa obrijanom glavom i vidljivim ožiljcima, bio je nevjerovatno uznemirujući prizor. Iskustvo povratka kući i prenošenja situacije djeci je zaista mučno. Sjeo sam s njima, čvrsto ih zagrlio i uvjeravao ih da možemo i bez njihove majke. Bitka je trajala mjesecima, a svake večeri, nakon što bi djeca utonula u san, povlačio bih se u svoju sobu i ispuštao prodoran vrisak, očajnički moleći je da ne podlegne smrti i da me napusti. U tim trenucima se uviđa sopstvena otpornost, jer i sama djeca zahtijevaju nepokolebljivu podršku. U mislima su mi često odzvanjali stihovi Cecine pesme „Živ čovek se na sve navikne” služeći kao podsetnik na snagu koja je potrebna da se izdrže takve okolnosti – otkriva Aco.
Oglasi - Advertisement